Andor Luhović

Danas je najlepši dan mog života :)

EGO bitka
2008/07/22,16:10
Oduvek me je oduševljavala energija koja obuzima zaljubljeno telo, koja počinje da upravlja i vodi. Sve je to zato što dvoje ljudi pružaju jedno drugom energjiu bezuslovno, oboje su ushićeni i lebde. To je ona neverovatna opijenost koju zovemo zaljubljenost. Nažalost, jednom kada osete da ovo osećanje dolazi od druge osobe, oni se oslanjaju samo na uzajamnu energiju - samo sada to više nije dovoljno, tako da prestaju da pružaju jedno drugom energiju i vraćaju se u svoje drame u nameri da kontrolišu jedni druge i da oduzimaju energiju samo za sebe. U tom trenutku veze se pretvaraju u obične bitke za moć...
Čovek je energetsko biće i energija mu je potrebna da bi živeo, ali malo je ljudi oko mene koji su svesni te činjenice i koji tragaju za višim energetskim izvorima, da bi svoje telo doveli na viši energetski stupanj u kojem bi plovili na mirnim vodama ljubavi i spokoja.
Ono što mi najviše smeta je kada su dva partnera u vezama previše zahtevna, kada svaki očekuje da onaj drugi živi u njegovom svetu, da uvek bude tu, i učestvuje u njegovom ili njenim naporima neizbežno se razvija ego bitka!
A to je posledica što energiju uzimaju jedno od drugih sebično i uglavnom nesvesno, neznajući da je mnogo izvora oko nas.
Nestalnost
2008/07/20,21:56
Jedan od glavnih razloga što smo toliko napeti i teško nam je da se suočimo sa smrću je ignorisanje nestalnosti kao životne istine. Tako očajnički želimo da se sve nastavi kako jeste, da na kraju poverujemo kako će stvari zauvek ostati iste. Ali to je samo varka. Kao što često otkrivamo, to ubeđenje ima malo ili ni malo veze sa stvarnošću. Ova varka, sa pogrešnim podacima, idejama i pretpostavkama, klimav je osnov na kome gradimo svoj život. Bez obzira koliko nas istina prekidala, mi se i dalje trudimo, s beznadežnom upornošću, da održavamo tu varku.
I u tome nam prolazi život!
Šta zaista sada želim?
2008/07/18,22:13

Šta je ono što me ispunjava i čini moje korake kroz svakodnevnicu zadovoljnim?
Sedim na krevetu, ponoć je prošla, očekujući da će san, spontano, da me savlada. Ali budnost je jaka i postojana, čula izoštrena, misli fokusirane. Sve je spremno, samo još da se vrata otvore i krećem. Ovo se dešava samo onda kada sam spreman, Dakini su mi dali znak. Osećam. Snažno osećam zadovoljstvo duša ispred doma koja nasmejano i rasterećeno plove svežinom noći. Ta prisutnost je moje društvo večeras, dok ne budem krenuo. Sve ono što želim se sigurnim koracima ostvaruje, ali postoje sitne potrebe koje bi mom telu omogućile lagani korak kroz gustu maglu stvarnosti ili možda iluzije. Ali to nije važno jer sam ljubavi pun što me čini veoma plovnim i ne budi sumnju da ću ikada potonuti. Jedino što me plaši je praznina ljudskih umova koji nas svakodnevno okružuju, i što tu prazninu ispunjavaju pogrešnim iluzijama ne ostavljajući prostor za seme istine i stvarnosti da raste i da se razvije.To seme ima svako ali ako ga hranimo strahovima i tamom, neće se razviti. Da bi to seme niklo, potrebno mu je samo ljubavi i topline i naravno dovoljno prostora. Kakav je cvet ljubavi ako je seme leži na tlu straha i sumnje? Kako da zrači lepotom i vedrinom kada je nikada videlo nije?
Sve što želim je da svojom ljubavlju probudim to seme i rasteram strahove i da me okružuju ti cvetovi. Njihova sloboda i lepota mom životu daju smisao.
Cvetovi budućnosti su u semenu sadašnjosti

Životni put
2008/07/13,02:05
Danas sam se opet suočio sa stvarnošću i prisutnošću nestalnosti. Nestalnosti kao isitine koja nas okružuje i koja nas prati kroz svaku sekundu, svaki momenat naših života. Dugi dani ovog leta u meni bude neku težnju ka razmišljanjima koja pokušavaju da dosegnu odgovore na mnoga itanja koja me prate kroz svakodnevnicu. Kroz razgovor sa meni veoma dragom i sasvim bliskom sobom, kako duhom tako i svojom energijom i svešću, postao sam svestan da nisam sam na putu. Put koji je svakom od nas zacrtan, ali određeno mali broj ljudi taj put svesno može da sagleda i da na putu bude svesna sadašnjosti. Ovakve priče u mojim mislima su snažno prisutne kada se svesnost puta oseti i izdvaja od onih koji tim putem hodaju slepo nadajući se najboljem, strahujući od nepozatog ali veoma snažno pokušavajući da zadrže lepe trenutke koji za nama ostaju, kao da ih u budućnosti više neće biti. Svaki put se sastoji iz tri dela, prvi je dolazak, proces u kome naša svest prihvata nove stvari bez obzira na njenu volju. Druga je boravak ili ostajanje, ali neziostavni treći deo je odlazak. Svi moramo otići, svako svojim putem. Svi oni koji su se pronašli na svom putu ne hodaju njime sa povezom preko očiju, taj deo odlaska prihvataju kao sastavni deo svakog puta. Ali šta sa onima koji našu svest odlaska ne shvataju i ne vide kao normalan proces puta kojim se ide? Mnogo energije sam utrošio pokušavajući pronaći odgovore na pitanja kako, na koji način objasniti ili predstaviti stvarnost na način da svako može da shvati i pre svega prihvati kao nešto što je normalno očekivano. Ali traganje se nastavlja, odgovora još nema, što je i normalno jer probleme je ne moguće rešavati na nivou na kojem su nastali, potrebno je još koji stepenik preći da bi se odgovori na problem uočili.
Dani u Kathmanduu
2008/07/11,19:58
Dve godine uzastopce sam svakog proleća odlazio u himalaje penjajući neki od najviših vrhova sveta i ta energija koju nosi proleće me ove i godine podseća na neku novu avanturu na neko novo putovanje u nepoznato gde bih opet ispitivao svoje granice i punio srce novim prirodnim lepotama. Katmandu nakon zimskog monsuna se svake godine počne puniti raznim turistima, avanturistima, ljudima sa zapada koji su u sebi probudili duhovnu stranu i poželeli da bar na trenutak iskoče iz materijalističke svakodnevnice. Sa prvim znacima proleća 2005. godine sam i ja seo u avion i napustio svoj svakodneni život i krenuo na daleki istok u grad Katmandu u nadi da ću ostvariti svoj dugo sanjani san i zakoračiti na najvišu tačku na planeti Mount Everest. (Dalje)
 
Accessible and Valid XHTML 1.0 Strict and CSS Powered by LifeType and blog.co.yu